Bat-Šeba, žena Staroga zavjeta koja je s kraljem Davidom počinila preljub (2 Sam 11, 4). Drugim riječima, Bat-Šeba – preljubnica. I to se nekako uvijek nameće – promatrati ju kroz prizmu preljubnice. Razmišljati o njoj u tome kontekstu ne daje ti nikakav razlog da se nad njezinim likom zaustaviš niti da joj se diviš, možda ni da crpiš nekakvu inspiraciju iz njezinog života. Međutim, samo je jedno dovoljno da promišljaš o njezinom životu kao o dobrome primjeru, a to je da ju počneš promatrati kao majku kralja Salomona.
Francine Rivers izrazito dobro pred čitatelja stavlja Bat-Šebin život i to iz Bat-Šebine perspektive. Roman je spoj fakcije i fikcije, no prati povijesni izvještaj 2. Samuelove knjige gdje god je to moguće. Naslov Nespomenuta takav je s namjerom, jer što je grešan čovjek da ga se itko spominje. Tako je i s Bat-Šebom. Ona će u očima mnogih biti nevažna i nebitna, ona će i dalje biti preljubnica. Kao osma žena kralja Davida i ona koja je na vrlo nezahvalan način postala njegova osma žena, možeš samo zamišljati kakvu je sramotu na sebe navukla. Nakon što ju kralj David uzima za ženu, slijedi smrt njihova djeteta koje je začeto u preljubu, a potom rođenje četvorice sinova od kojih je najstariji budući i najmudriji kralj – kralj Salomon.
Da je majka kralja Salomona, sama ta činjenica nuka te zadirati u Pismo i razmatrati nad Bat-Šebinim životom, razmatrati nad time da je ona (preljubnica) imala takvu milost kod Boga da od svih sedam žena koje je David imao nasljednik bude od njezine utrobe. Gledati njezin život dalje od 2. Samuelove 11, 4, to je cilj.
Spominjati Bat-Šebu isključivo u kontekstu preljubnice i ne uzimajući u obzir ne samo da je majka kralja Salomona nego da se i sam prorok Natan zalagao da Salomon postane Davidov nasljednik, nije ništa drugo nego odraz naše pale naravi koja će češće naglašavati nečije pogreške i grijehe, pa ćemo osobu kroz grijehe i promatrati, nego što ćemo pokušati dati sebi priliku da život jedne osobe probamo gledati kroz Božje oči, koliko nam to naša ograničenost dopušta, ili da život jedne osobe gledamo u nekoj široj slici, u nekom širemu kontekstu.
Sagledati širu sliku dopušta vidjeti život kao put pun uspona i padova, dopušta promišljati o problemu poistovjećivanja osobe s grijehom, osobito kada je riječ o onim grijesima čije su posljedice vidljive svima, kao što je preljub. Vrlo smo tankoćutni u tome svemu, strogi, nepopustljivi – ne ostavljamo prostora sebi vjerovati da promjena može pronaći svaku osobu, da, na koncu, Bog može pronaći svaku osobu i od njezinoga života učiniti nešto nezamislivo.
Ali nije riječ samo o tome kako gledamo na život druge osobe, često i sebe poistovjećujemo s grijehom, pokopavamo se činjenicom da smo grešni, vrijeđamo Božje milosrđe misleći da ono nije rezervirano za nas, marimo za ljudske obzire i ustrajemo u tome, tvrdoglavo. Ne činimo promjenu za kojom vapimo jer mislimo da nas je jedan grijeh obilježio u očima mnogih jednom zauvijek i da početi iznova jednostavno ne vrijedi. Ali gdje si ti pred svojim Bogom, gdje si ti pred Njim pred kojim nema ljudskih obzira i straha od promjene, gdje u raskajanosti svojega srca primaš stostruko više i izlaziš stostruko jači?
To razmatrati čitajući Nespomenutu, osobito u vremenu korizme koje nas treba mijenjati i na određeni način čistiti, izrazito ohrabruje, krijepi i daje nadu da i život najvećeg grešnika kod Boga nije promašaj, već uvijek ima potencijal postati na svojevrstan način u njegovoj mudrosti i njegovom providnosti remek-djelo.
Čitam, dakle jesam 