Ono što sigurno znamo o njoj je da nije znala ni čitati ni pisati, dane je provodila na pašnjaku kao svaki francuski seljak 14. stoljeća iščekujući zajedno s ukućanima vijesti o tome uspijevaju li Francuzi pobijediti Engleze ili je Pariz pao. Njezin životni put s 13 godina poprima novi smjer kada ju glas Mihaela arkanđela poziva da oslobodi svoju Francusku od Engleza, o čemu sama svjedoči u četvrtom javnom ispitivanju.1 Postaje vojskovođa francuske vojske u 17. godini. Godinu dana na bojištu, godinu dana zatočena. Svoj život završava sa samo 19. godina u plamenu, svezana za lomaču, dok joj pogled počiva na raspelu i zaziva ime Isusovo. Mistična, hrabra i dosljedna – takva je. Najbolje ju na taj način prikazuje Mark Twain u svojemu romanu Ivana Orleanska.
Mark Twain – jedino sam ga znala po knjigama Pustolovine Toma Sawyera, Kraljević i prosjak, Pustolovine Huckleberryja Finna. S obzirom na njegov opus s kojim sam bila upoznata tijekom studija, nisam ni u kojem slučaj očekivala da je pisac knjige kao što je Ivana Orelanska. Za tu je knjigu rekao: “Ivana Orelanska najdraža mi je od svih mojih knjiga; i onda je doista najbolja, vrlo dobro to znam.”
Ivanu Orleansku mnogi su imali prilike upoznati kroz film Ivana Orleanska u kojoj ulogu Ivane igra Milla Jovovich. Ja sam ju tad prvi put upoznala ili sam barem postala svjesnija njezine važnosti u povijesti Francuske. Film sam pogledala prije nekoliko godina. Međutim, bio mi je jeziv. Tada sam bila srednjoškolka. Jezive sam stvari u startu odbacila, dobre sam zadržala i nisam film mogla povezati s određenim praksama u Katoličkoj Crkvi s kojima sam tada bila upoznata. Bilo je nekakvih odstupanja u liku Ivane koja mi nikako nisu “sjedala”.
Nekoliko godina poslije, kupim si roman Twaina i pročitam ga. Twain se koristio različitim povijesnim izvorima kako bi njegov prikaz Ivane bio što dosljedniji. I mogu ti reći da mi je Twainova Ivana Orelanska “sjela”. Upoznati Ivaninu osobnost, razumjeti ju i vidjeti koliko je bila tijesno povezana s Bogom u svojoj misiji, učini da zavoliš tu sveticu. Želiš još više saznati o njezinom mističnom životnom poslanju. Pitaš se o svojemu (barem sam se ja) i razmišljaš imaš li petlje odgovoriti na poziv koji se kosi s ljudskim razumom, ako je tvoj poziv takav. A vjera uvijek zahtjeva iskorak u nešto mimo racionalnog promišljanja, jer dio smo nečega puno većeg nego što naš razum može obuhvatiti.
Nadalje, kako seljaci u Francuskoj nisu imali prilike imati Mise često, tako se sakramentalni život uvelike razlikovao onda nego što možemo zamisliti. Ivana je dok je bila na bojištu svako jutro sa svojim vojnicima bila na svetoj Misi, često se ispovijedala. Glas, kako Ga je voljela nazivati, uvijek ju je vodio u naručje Crkve, usmjeravao ju je. Imala je vizije. Bila je privržena Majci Božjoj. Poštivala je francusku krunu. Zavjetovala se na djevičanstvo. Bila je jedina žena među silnim mnoštvom vojnika i zapovjednika. Odijevala se poput njih jer joj to u tom kontekstu priličilo i kako bi sačuvala svoje djevičanstvo.
Toliko je toga napravila za Francusku i toliko je toga dokazalo vjerodostojnost Glasa kojega je slušala. Osuđena je jer su smatrali da je heretik, vještica i što sve ne. A osudila ju je njezina Crkva u suradnji s Englezima, na koncu ju je i njezina Francuska izdala. No, unatoč grešnosti nekih udova Crkve, oni zdravi pobrinuli su se da njezina kanonizacija bude “točka na i” tom iznimno neuobičajenom životnom putu. Toplo preporučam knjigu uz duboko promišljanje o tome kako bi jednu Ivanu Orelansku prihvatio moderan čovjek i koliko smo spremni umrijeti sebi za ono više na što smo pozvani.
Završit ću s citatom Ivane Orelanske: “Samo hrabro! Sve će biti dobro! Vjeruj u Boga! Ne boj se!”
Ako želiš pročitati kako je teklo suđenje Ivani Orelanskoj, evo poveznica (sve je na engelskom): https://www.jeanne-darc.info/trial-of-condemnation-index/
Čitam, dakle jesam 