Vjerujem da se neki nalaze ili su se nalazili u životnim situacijama kada su s jednom solidnom dozom ambicioznosti krenuli u pohod osvajanja “svijeta”, pripremili teren, pripremili sebe, pripremili ostale, uložili sav svoj trud i vrijeme da bi se na koncu toga domogli, ili ne, ali osjećali da su se u svemu tome izgubili. Zvuči poznato? I meni isto.
Prije nekoliko su se mjeseci svi moji planovi za ovu godinu raspali. A ponekad je tako znalo biti i ranije (samo, ovi su mi bili važniji zbog završetka studija). Što se dogodilo? Entuzijazam i elan koje imam, a kojih sam svjesna, međutim koji ponekad znaju dosegnuti svoju krajnost – onu lošu, jednostavno su me doveli u iskušenje požuriti sa svime. Žuriti, žuriti i samo žuriti. Problem je i više nego očit – taj što sam htjela dovršiti sve što sam planirala prije vremena da bih doživjela krah.
Tijelo prepozna kada više ne možeš izdržati, to je bilo u mojemu slučaju. Imala sam jaku želju u kojoj sam jednostavno izgorjela i shvatila da trebam usporiti. Kada sam stala na loptu, zapravo sam vidjela da sam se malo izgubila u svemu tome jer sam, vrlo jednostavno, žurila. Brzopleta, eto takva sam…
A zašto to dijelim s tobom? Jer, gle, ne volim u cijelosti užurbani život, ali priroda sigurne budućnosti u jednoj mjeri to od mene, a svjesni smo i od svakog od nas, zahtijeva i to u onoj mjeri u kojoj želim biti uspješna i samostalna, neovisna, “svoja”.
Ne, nije toliko slična situacija kao s Prudenciom Prim, junakinjom knjige Buđenje gospođice Prim španjolske spisateljice Natalie Sanmartin Fenollere. Ali i je. Zbunjujem te, znam. Vidi, Prudencia Prim žena je koja ima raskošan životopis, mnoštvo akademskih titula, a koja se u svom užurbanom životu našeg modernog svijeta u potpunosti počela gubiti iako je dosegnula sve moguće razine izvrsnosti koje je uspjela te se odlučuje prijaviti na posao privatne knjižničarke u malenom mjestu San Ireneo de Arnois.
Ona je jednostavno sve uložila u sebe i svoje potencijale završivši nekoliko doktorskih studija, a jedna prijava na posao dovela ju je, ironično, u mjesto koje su nastanili ljudi slični njoj, ali odbjegli iz modernoga svijeta u potrazi za jednostavnim seoskim životom.
Zašto volim ovu knjigu, možda ti je već i jasno. Užurbani život neminovno nas izaziva, pritišće i iskušava, a ponekad mu moramo dosta toga podrediti toliko da se dovodimo u opasnost izgubiti sebe. Međutim, trebamo li se odmaknuti od njega, pronaći mjeru između užurbanog i usporenog životnog stila ili je sve to samo privid… to tek trebaš otkriti.
Čitam, dakle jesam 