Dvadeset i prvo stoljeće kao iznimno izazovno razdoblje stavlja pred nas različite struje razmišljanja u kojima je jedna od njih potpuno odbacivanje tradicijskih vrijednosti i stvaranje nove ljestvice vrijednosti čiji je tvorac “moderan” čovjek. To je ujedno jedan od najvećih čovjekovih promašaja jer uporno prkosi filozofskim i religijskim vrijednostima kroz povijest uvjeren da je to pravi put u slobodu.
Ljestvica vrijednosti nužna je kako bi društvo funkcioniralo, moral je nužan kako bi društvo funkcioniralo i hijerarhija je nužna kako bi društvo funkcioniralo, sviđalo se to nekomu ili ne. A tradicijske vrijednosti nužne su za 21. stoljeće kako u ovom svijetu ne bismo izgubili sebe.
A što te tradicijske vrijednosti predstavljaju, to je pitanje – jer mnogi zaziru od same riječi tradicija (ako su neke tradicijske vrijednosti krivo protumačene ili izvrnute tijekom povijesti, to nikako ne znači da je njihova primarna uloga bila loša, svakako treba uzeti u obzir povijesni dio nastajanja moralnih vrijednosti; ovdje se nikako ni ja, a ni C. S. Lewis ne dotičemo loših primjera morala kroz povijest – već onoga što su sve velike tradicijske vrijednosti dijelile).
Jedno je sigurno, ako uzmeš velike filozofske i religijske tradicije u obzir, vidjet ćeš da bez vrijednosti i morala društvo nije funkcioniralo i uočit ćeš da su sve velike filozofske i religijske tradicije imale vrlo slične vrijednosti i vrlo sličan moral.
C. S. Lewis u svojoj knjizi, ili bolje da napišem eseju, Ukinuće čovjeka donosi jedan objektivan pregled nužnosti tradicije i morala čiji korijeni prebivaju u velikim filozofskim pravcima i religijskim tradicijama. Naime, Lewis smatra i proročki piše da čovjek bez moralnih vrijednosti ne postoji. Drugim riječima, ukinut je, nestaje, nema ga.
Ovdje nije riječ o tome jesi li kršćanin, židov, musliman, budist ili hinduist – glavna je misao prenesena, a to je da su već drevni narodi imali usustavljene moralne vrijednosti koje su vrlo slične i da je ta tradicijska baština ona koja uvijek vrijedi, ona koju su mudri prepoznali, razmatrali i nastojali obdržavati.
Nakon što Lewis obrazlaže nužnost tradicijskog morala, na kraju knjige stavlja pred čitatelje različite zakone, poput zakona općeg i posebnog dobročinstva, dužnosti prema roditeljima, starijima, djeci i budućim naraštajima, zakon pravednosti i istinoljubivosti.
Svi ti zakoni dolaze iz staroindijskih, anglosaksonskih, starožidovskih, staroegipatskih, rimskih, starokineskih, babilonskih, kršćanskih i drugih izvora. Poimanje slobode kao one koja nas oslobađa svih “okova” tradicijskih vrijednosti i koja želi obrisati svaku povezanost “povijesnog” čovjeka s “modernim” dovodi do proizvoljnog morala koji proizlazi iz vlastitih interesa, nesigurnosti, opravdavanja. On nas slabi, lutamo, ni sami ne vjerujemo onomu što sami odlučimo smatrati moralnim – ali živimo u lažnom uvjerenju da je sve u redu.
Odmak od tradicijskog morala bio je, čini se, u prošlome stoljeću jedini način da se započne “nova stranica”. Koliko nam je to pomoglo – C. S. Lewis je već u prošlom stoljeću to naznačio našim ukinućem. Je li to istina ili ne – zaključit ću time da ti danas mogu reći da sam muškarac, sutra mačka, a prekosutra će to biti pas. Ti mi reci jesam li u tome pronašla slobodu jer jedino što ja osjetim je da sam ukinuta.
Čitam, dakle jesam 