Zašto vrhunski obična? Obična – zato što sve što njezini romani sadrže nije ništa “vau”. Ne prikazuje ljudsku sreću ili pronalazak bračnog partnera kao kakvu lutriju i luksuz koji si mogu priuštiti sretnici, niti nečiji pronalazak prethodno navedenog ističe smatrajući ga važnijim, zanimljivijim i boljim od onog drugoga. Prikazuje to onako kako i je – jednostavno, a opet ponekad komplicirano, “spetljano”, međutim, ništa neuobičajeno, ništa što još nitko nije vidio, ali svaki svojevrsno poseban.
Vrhunska – jer Austen kroz sve romane provlači elemente svakodnevnice i vrlo dobro razrađuje osobnost i karakter glavnih i sporednih likova (nemoguće da te neki lik ne podsjeti na ljude oko tebe), a najdraže mi je što se u svakodnevici zaustavlja na njezinim dosadnim dijelovima utiskujući tako lice stvarnosti u svoje knjige. One ljepše i manje ljepše. Zanimljive i nezanimljive.
Od romana Jane Austen koje sam do sada pročitala (Ponos i predrasude, Razum i osjećaji, Emma i Uvjeravanje) najviše me se dojmila Emma. Ne mogu reći da ostale knjige, koje sam pročitala, nisam doživjela na isti način, jer Uvjeravanje je jedna vrlo lijepa priča čiji je vrhunac i rasplet dirljiviji nego oni u ostalim romanima, ali Emma me je podsjetila na mene i s njezinim sam se karakterom i osobnosti mogla najviše poistovjetiti.
Emminu osobnost upoznaješ cijeli roman. A njezina osobnost za sobom vuče probleme s kojima se susretala, one koje si je svojom ishitrenošću sama prouzrokovala, njezin put ispravljanja krivih odluka i, naravno, pronalaska ljubavi.
Razum i osjećaji samim nazivom govori o čemu će u romanu biti riječi. Kakogod, ne bih se toliko osvrnula na vođenje razumom ili osjećajima u odabiru životnog suputnika, već na to koliko Austen kroz roman naglašava i provlači kroz svoje ženske likove važnost čitanja i obrazovanja (rasta). Ne onog službenog obrazovanja, već obrazovanja (rasta) žene koje podrazumijeva da će svaka mudra žena dio slobodnog vremena provoditi plemenito – čitajući, crtajući, svirajući kakav instrument, pišući ili pjevajući – kako bi razvijala svoj duh.
Također, kroz likove dviju sestara daje uvid u raslojenost ženskih osobnosti koju se može proniknuti na temelju riječi kojima se žena koristi u govoru, njezinih manira, govora o drugima, svojim željama i planovima – što svakako vrijedi i danas.
Ponos i predrasude najmanje sam doživjela, ako to tako uopće mogu reći. Nemam pojma zbog čega. Nije me toliko zadivila, privukla kao Emma i Uvjeravanje. To djelomično pripisujem činjenici da je to bio moj prvi susret s Jane Austen i njezinim stilom pisanja jer prvih pedeset stranica nisam znala gdje je glava, a gdje rep knjige. Zatečena mnoštvom likova koje nisam u svojoj glavi uspjela nigdje smjestiti, početak čitanja bio mi je mučan. Kasnije je teklo glatko.
Glavna je problematika romana ono što i sam naslov kaže. Zbog ranije navedenog, nemam ti tu što puno reći o knjizi. Ali ako ju jednom odlučim opet pročitati, ne brini, pisat ću.
Na koncu, Uvjeravanje, svakako najposebnija zbog radnje u kojoj jedna propala veza svoj uspjeh ostvaruje u životima dvoje tek nakon sedam godina razdvojenosti. Značajan je naglasak na zrelosti i vremenu koje je potrebno da osoba sazrije, odraste i odlučno definira svoje namjere u odnosu prema drugoj osobi te tako ostvari svoju duboku željenu sreću. Kažem ti – stvarno me je dirnula.
Sve u svemu, Jane Austen itekako vrijedi pročitati. Vidjet ćeš, ono što ona opisuje ono je što ti radiš svaki dan. Nije baš sve isto jer smo u 21. stoljeću, ali vjerujem da razumiješ analogiju. Prikazuje ljudski život kao nešto obično – a obično ne mora uvijek nositi negativne konotacije. Riječ je o onoj dobroj poželjnoj običnosti, zbog koje se ponekad ne osjećamo posebno – bolje rečeno, osjećamo se prosječno, od koje ponekad svi bježimo, ali joj nikada ne uspijevamo izmaknuti. Ona je lijepa. Pristaje svakomu od nas i ne čini nas ništa manje posebnima.
Čitam, dakle jesam 